Depertman Ekourbanizam



Otvaranjem ove www-stranice u drugoj deceniji 21. veka prioritet je da se u Srbiji afirmiše "3D" vizija i uloga EKOURBANISTIČKOG I PROSTORNOG PLANIRANjA, koje se kao stručno-naučna disciplina od svojih začetaka nakon prve i druge industrijske revolucije pokretalo, polako uzdizalo i vrlo sporo razvijalo kroz noviju društveno-kulturnu, graditeljsko-urbanu istoriju tokom 20. veka.

U 19. veku neograničena proizvodnja postala je sama sebi cilj, međutim krajem 20. i na početku 21. veka dominira neograničena moć tehnološke ere, koja je još više produbila društveni nered i povećala nejednakosti u socijalnoj i ekonomskoj sferi. To je izazvalo razne probleme u planiranju i izgradnji gradova i naselja, što je indukovalo uvođenje raznih "2D" teorija koje su u drugoj polovini 20. veka idealizovale slike o gradu na principima hijerarhije potreba. One su potom uslovile hijerarhiju fizičkih struktura koje su činile gradsku aglomeraciju, i takve idealizovane "2D" slike zadržale su se sve do danas. Naravno, prioritet je bio na socijalnim potrebama koje su se svodile na obezbeđivanje "krova nad glavom", što je za posledicu podstaklo i afirmisalo prioritete, a kroz to i pretežnu dominaciju visoko i nisko građenih struktura u odnosu na značaj, potrebu i stvarno moguće prisustvo pejzažno-urbanih struktura u urbanosredinskom prebivalištu ili boravištu.

Takav pristup dominirao je naročito nakon Drugog svetskog rata, jer su mnogi gradovi bili razrušeni. Na taj način, rešavanje socijalnih problema u drugoj polovini 20. veka ponovo ima prioritet. Dakako, u fazi stvaranja prioriteta uspostavljena hijerarhija potreba nije bila zasnovana na principima ekoreciprociteta između visoko, nisko i pejzažno građenih fizičkih ("3D") struktura. Čak se i uvođenje integrativnog urbanističkog i prostornog planiranja 70-tih godina 20. veka svelo na neodrživu kombinatoriku "2D" i "3D" urbanističkih doktrina.

Takav koncept i kontekst urbanističkog planiranja afirmisao se u evropskim zemljama, pa je kao takav usvojen i implementiran u Srbiji. Međutim, efikasnost lokalne samouprave u planiranju prostora, izgradnji i uređenju naselja ili urbanosredinskog prebivališta u Srbiji i drugde, ne zavisi samo od regulative koja reguliše tu oblast, već i od drugih kvalitativnih rešenja u zakonima i podzakonskim akatima s kojima je u neposrednoj vezi njihov rad i delovanje. To se naročito odnosi na planiranje i upravljanje urbanim i regionalnim prostorom i razvojem naselja u uslovima evidentnih klimatskih promena na lokalnom i gobalnom nivou.

U tom okviru uticajne su i društveno-ekonomske i tehničko-tehnolške promene, a pogotovo neodrživo kombinovanje "2D" i "3D" urbanističkih doktrina i termionologije, koje se kroz "2D" edukaciju i zakonsku regulativu štetno reflektuju na prostorni i urbani koncept ekourbanističkog ili održivog planiranja i razvoja urbanosredinskog prebivališta ili naselja. Zato lokalne samouprave, planeri i urbanisti imaju veliku odgovornost u sferi strategije planiranja i upravljanja prostorom koja se nužno zasniva na održivom ekoreciprocitetu između socijalnih potreba, visoko, nisko i pejzažno građenih struktura, ali i racionalnom korišćenju resursa i zaštiti životne sredine.

Međutim, zbog oskudnosti raspoloživog prostora, nagomilanih negativnih efekata razvoja, neracionalne eksploatacije zemljišnih resursa, potrebno je napuštanje neodrživih "2D" doktrina, čime se nužno eliminišu njima svojstvene i neodržive pseudourbane aktivnosti u urbanosredinskom prebivalištu kao užem i životnosredinskom staništu kao širem životnom okviru.

Prvi zapaženiji nagoveštaji ili bolje reći ohrabrenja u tom smislu stižu od Boeri studija iz Milana po čijim projektima se od 2011. godine u Milanu uveliko grade dva solitera pod nazivom "vertikalna šuma" ("bosco verticale"). U svakom od ovih solitera predviđeno je oko 10.000 m2 za vertikalne vrtove. Tako u ovim inspirativno izazovnim i specifičnim soliterima stanuju ljudi i vrtni pejzaž, što znači da svaka stambena jedinica ima svoj vrt.

Naravno, ponovo se u medijima neutemeljeno piše o nekakvom "2D" ozelenjavanju, iako je reč o ozbiljnom integrativnom projektu, čije je asocijativno uporište sagledivo i posredno vezujuće za Semiramidine vrtove ("viseće vrtove"), a oni sigurno nisu ni planirani, ni projektovani, ni građeni kao "2D" zelene površine. U ovom slučaju, čak se može govoriti i o razrađenom projektu Korbizjeovih vertikala, koje su prvobitno oslobodile deo zemljišta za parkove i gde su prvi put planirani i građeni krovni vrtovi. Korbizje na početku 20. veka očito nije imao rešenje za vertikalne vrtove, zato je to na pragu druge decenije 21. veka efikasno rešio Studio za projektovanje Stefana Boeria iz Milana.

Na kraju, održivost ovog projekta utemeljena je na prvom ozbiljnijem stručno-naučnom pokušaju, koji kroz takav sistem gradnje solitera sa vertikalnim vrtovima nastoji da se u budućnosti što pre i za svagda uspostavi toliko važan, duhovno, psihoploški, socijalno, funkcionalno i estetski oplemenjen vrtno-ambijentalni ugođaj za stanovnike i druge korisnike urbanosredinskog prostora, ali i toliko nedostajući ekoreciprocitet između visoko, nisko i pejzažno građenih struktura u urbanosredinskom prebivalištu ili boravištu. Dakako, kada su u pitanju postojeće visoko građene strukture, u tom smislu kao kvalitativna dopuna, mogu doprineti i vertikalni vrtovi francuskog botaničara Karla Blanka iz Pariza koji još uvek nisu u dovoljnoj meri zastupljeni i afirmisani u gradovima širom sveta.

Ipak, na raznim nivoima samouprava, takve dobre namere uveliko ugrožava uzakonjena "2D" urbanistička terminologija, spekulativni "2D-patenti" koji su na "2D" zkonskim osnovama neodrživo ugrađeni u plansko-urbanističku dokumentaciju, zatim moćni investitorski urbanizam i nadmoćna korporatokratija, čiji profiterski interesi ignorišu i remete smisao urbanog kontinuiteta, održivog planiranja, ekoreciprociteta, opstanka, razvoja i upravljanja prostorom i dobrima. Njihova pohlepa za maksimizacijom profita bez obzira na posledice, vešto, i može se reći čak zakulisno u odnosu na needukovane građane kada je u pitanju čitanje legendi u plansko-urbanističkim dokumentima, suptilno ili koruptivno podstiče, nameće, uvodi i afirmiše mimikrijske spekulativno-urbanističke "2D-patente" koji doprinose pseudourbanizaciji prostora, što samo provocira kataklizmičnu "tačku preokreta" i put bez povratka.

To govori da moderna arhitektura još nije stvorila bolje gradove, a urbano planiranje našlo se u lavirintu spekulativne i neodržive kombinatorike "2D" i "3D" regulative zapostavljajući kreativnu akciju, dok se prostorno planiranje izgubilo u teoretskom istraživanju, pa je i razmatranje celine problema takoreći napušteno.

Isto tako, ove iznete činjenice govore da planeri i urbanisti lavirajući između struke i politike, kao da nisu još shvatili da postoje, da proizlaze i da se umnožavaju problemi iz neodržive kombinatorike "2D" i "3D" regulative, planiranja i upravljanja prostorom, ili im je u procesu planiranja najlakše da ignorišu tu činjenicu volšebno udovoljavajući spekulativnim interesima korumpiranih moćnika!?

Iz ovog konteksta, nije teško prepoznati da tranzicija ipak nije jedini uzrok i problem. Obzirom da sve više imamo bolesne gradove, umnožene i štetne efekte negativnog ekološkog nasleđa i staklene bašte zbog kojih sve više ispaštamo, vidljivo je da koreni i uzroci problema u zemljama sa i bez tranzicije na lokalnom i globalnom nivou, uveliko proizlaze iz spekulativne i neodržive "2D" regulative, i tako uzakonjene "2D" terminologije i posledične pseudourbanizacije u oblasti planiranja i upravljanja urbanim i regionalnim prostorom.

Znači, pošasti spekulativnih "2D" "patenata" i posledične pseudourbane aktivnosti nemaju uporište u sebi samima. Uz već navedeno, radi se o znatno dubljim uzrocima i neodrživim razlozima koji definitivno proizlaze iz univerzitetskog školovanja mladih generacija u Srbiji i njenom neposrednom i širem okruženju, koje se u drugoj polovini 20. veka zasniva na volšebno akreditovanim "2D" programima edukacije u toj oblasti.

Tako na pr. samo u slučaju planiranja, projektovanja, izgradnje i upravljanja pejzažno-urbanim strukturama nedvosmisleno se potire njihova treća dimenzija, zbog čega je i uvrežen neodrživi kvastručni patent po kojem je "3D"="2D" i obratno. Zatim, još uvek se bavimo planiranjem kvazistručnih i neodrživih "2D" tzv. zelenih površina kao antisitema, umesto planiranjem, projektovanjem i izgradnjom egzaktnog i jedino mogućeg i održivog "3D" sistema pejzažno-urbanih struktura, objekata i artefakata na principima održivog ekoreciprociteta.

Ove činjenice sasvim dovoljno pokazuju da se nastali problemi negativnog ekološkog nasleđa ne mogu rešiti istim načinom mišljenja koji ih je stvorio. Zato je potrebna preosmišljena akademska edukacija, stručno-naučna doslednost, hrišćanska kultura i mudrost u odnosu na značaj bogomdanog životnosredinskog staništa, koje će dovesti do "tačke zaokreta" ili preobražaja, odnosno ovde izloženog i ustvari preumljenog delovanja kao šansi za održivi opit života u novom, tj. znatno kvalitetnijem, strukotvornijem, gradotvornijem, životvornijem i humanijem urbanosredinskom prebivalištu.

Urbano i regionalno planiranje, a time i pejzažna arhitektura već dugo se nalazi u lavirintu spekulativne i neodržive kombinatorike "2D" i "3D" doktrina, terminologije, edukacije, regulative i upravljanja prostorom i prema Dobrivoju Toškoviću (2006) danas se nalazimo na prelazu između "2D" i "3D" planiranja i upravljanja prostorom.

Tu i jeste problem, jer posledično su uzakonjeni mimikrijski i spekulativni "2D-patenti". Znači, kvazipatent "2D"="3D" i obratno, ishodište je spekulacija i neodržive pseudourbanizacije i upravljanja prostorom. To je zapravo spekulativno uporište koje po potrebi, zatim neodrživo i kvazistručno "3D" objekte pejzažne arhitekture svodi na "2D" tzv. zelene površine, neizgrađene, slobodne i dr. površine, praznine i stožere urbanosredinskog diskontinuiteta.

Nadalje, u plansko-urbanističkim dokumentima, umesto "3D" objekata neodrživo se bilansiraju zelene površine kao površina površine. Isto tako, umesto "3D" sistema pejzažno-urbanih struktura, neodrživo se favorizuje "2D" virtuelni antisistem tzv. zelenih površina, a nude sve i ništa. Sve ovo je u funkciji uzakonjenog (planskog) zidanja haosa (horor) kako kaže Maldini, a nastavimo li tako, još dugo će se pseudourbanizovati gradovi.

Znači, u 21. veku više nije orživo da ciljno opredelenje bude stvaranje virtuelnih "2D" obrazaca urbane strukture u tzv. moru virtuelnog, disperznog ili zelenoflekastog tzv. zelenila, koja će tobože biti otpornija na klimatske promene i dalje stvarati virtuelni utisak i sliku o planiranju, izgradnji i jačanju neodržive "2D" slike o otpornosti prema klimatskim promenama.

To jasno pokazuje da je dosadašnja primena "2D" teorija i praksa "2D" "patenata" omogućila i osmislila "2D" igru sa "2D" tzv. zelenim površinama i da se one i dan danas u "2D" urbanističkom i prostornom planiranju razvrstavaju i planiraju po zamišljenoj ili virtuelnoj "2D" slici i viziji upravljanja prostorom. Ovakvo stanje stvari je posledica neodrživog Zakona o planiranju i izgradnji koji ne poznaje "3D" objekte pejzažne arhitekture, zatim koji "2D" hortikulturni plan sadnje i tzv. ozelenjavanja neodrživo svodi na projekat "3D" objekta parka, pa za "3D" objekte pejzažne arhitekture i nije predviđena izrada idejnog i glavnog projekta.

To naročito dolazi do izražaja kada je u pitanju ekoreciprocitet između visokih, niskih i pejzažno građenih struktura i kada je u pitanju planiranje, projektovanje i izgradnja pejzažno-arhitektonsko-urbanističkih struktura, objekata i artefakata. Znači, virtuelne "2D" teorije urbanističkog i prostornog planiranja više nisu održive, jer nisu strukotvorne, urbanotvorne, ekotvorne i životvorne, što znači da "2D" planiranje prostora više nema i ne može imati primenu u teoriji i praksi održivog integrativnog i ekourbanističkog "3D" planiranja.

Svi oni koji na taj način rade u oblasti planiranja, ustvari stvaraju plansko-urbanističku dokumentaciju na kvazistručnim osnovama. Danas je jasno da je takva spekulativna i neodrživa "2D" zakonska regulativa uzakonila pseudourbanizaciju, što je suprotno principima održivog ekoreciprociteta između visoko, nisko i pejzažno građenih struktura. Na taj način, takvi "2D" planeri i urbanisti i takva "2D" plansko-urbanistička dokumentacija više ne stvaraju zdrave, već decenijama stvaraju bolesne gradove u kojima se sve više umnožava negativno ekološko nasleđe, pa takve institucije i takva "2D" dokumentacija više nisu potrebni korisnicima prostora.

To su logični posledični efekti, jer plansko-urbanistički spekulativni "2D" "patenti" o tzv. slobodnim, otvorenim i neizgrađenim "2D" tzv. zelenim površinama, sasvim uzakonjeno omogućuju pseudourbanizaciju kao u slučaju "Petog parkića" na Zvezdari. U tom konkretnom slučaju, građani su samouko i samooinicijativno postali bolji urbanisti od urbanista koji su učestvovali u izradi noveliranog plana za "Peti parkić", kao i glavnog arhitekte Beograda, koji je jasno rekao da prema urbanističkom planu "Peti parkić" i nije park, već "2D" zelena površina.

A kroz varirajuće shvatanje i metajezičko tumačenje ovog "2D-patenta", jasno se vidi da se "2D" tzv. zelena površina po plansko-urbanističkom dokumentu spekulativno prenamenjuje i prevodi u građevinsku parcelu za potrebe pseudourbanizacije novoizgrađene ili nasleđene urbane supstance.

Iz toga nedvosmisleno proizlazi da u 21. veku kod gradograditelja definitivno mora preovladati opredeljenje i cilj da je nužno stvaranje "3D" paradigmi, struktura i artefakata, koji će dugoročno doprineti uspostavi jedino mogućeg, graditeljski, energetski, estetski, funkcionalno i ekološki održivog "3D" pejzažno-arhitektonsko-urbanog sistema poznatih "3D" objekata pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, a time i posledično održivih, gradotvornih, urbanosredinskih, životnosredinskih i upravljačkih aktivnosti i efekata, koji će postepeno (dugoročno) svoditi (redukovati) negativno ekološko i pseudourbano nasleđe na održivu meru, i verovatno ga u budućnosti iskoreniti. Na kraju, u širem smislu ova rezimirana i ustvari održiva ekourbanistička "3D" vizija budućih aktivnosti i potreba u procesu ekourbanističkog i prostornog planiranja, svakako će efikasnije doprineti održivom upravljanju prostorom, opstanku lokalne zajednice, grada i biodiverziteta.



Hegemonija korporatokratije, pseudodemokratije i posledična kontaminacija i degradacija prostora



Poseban problem i obavezu predstavlja regionalno planiranje koje je pod jakim uticajem korporatokratije i hegemonije kapitala. U konkretnom slučaju, radi se o ogromnom kompleksu od oko 600 ha. koji je volšebno podređen izgradnji neodržive suburbane pseudotvorevine sa militantnom strukturom vojne baze Bondstil kod Uroševca. Ovde je reč o velikim graditeljskim poduhvatima koji su deregulisali i degradirali predeono-pejzažne i suburbane strukture za potrebe imperijalnih, korporativnih i militantnih instituta i aktivnosti. Sve se to izvodi i čini pod okriljem tobože humanitarnih ciljeva i podrške razvoju "civilnog" društva, a uz pomoć instalisanja militantnih baza, ali i volšebno ustoličene domaće koruptivne elite koja je tipični eksponent neodržive pseudodemokratije i pseudokulture, i takođe tako instruirani zagovornik imperijalnih i korporativnih profiterskih interesa bez obzira na posledice po životnu sredinu i lokalne zajednice, pa onda i tvorac i dakako, podobni, angažovani i zaštićeni implementator pseudoprocedura, pseudourbanizacije i ostalih pseudoaktivnosti i pseudotvorevina.

Ovde se prepoznaje "novi militaristički humanizam" koji preferira pseudodemokratiju, jer snagom imperijalne korporativne sile implementira nadnacionalni hegemonizam, što je u suprotnosti sa bazičnim moralnim, humanim, demokratskim, legalističkim i ekološkim principima održivog upravljanja i razvoja lokalnih predeono-pejzažnih vrednosti i zajednice.

Umesto da se u takvim složenim slučajevima nužno poštuje i konsultuje istorijski i legalistički poznata i kompetentna državotvorna zajednica, sve je podređeno njenoj deregulaciji i eliminaciji. U ovim složenim situacijama, instalisana i ustoličena domaća koruptivna elita postaje saveznik stranih korporativnih i geostrateških interesa. Tako u konkretnim slučajevima osvajačkog izbora lokacije za izgradnju militantnih struktura i zaštitu korporativnih interesa, koruptivna hegemonija svesno redukuje ili potpuno eliminiše uvažavanje i sagledavanje strateških interesa državotvorne zajednice. Pa u tom kontekstu, ustvari se beskrupulozno ignoriše i Prostorni plan državotvorne zajednice, a pogotovo drugi za njega vezani prostorni i urbanistički dokumenti, zatim legislativa i zakonska regulativa koja se odnosi na planiranje i izgradnju, zaštitu kulturnih dobara, prirode i životne sredine, stratešku procenu ili studiju uticaja na životnu sredinu, kao i procenu ekoloških rizika, upravljanje rizicima itd.

Ovde je vidljivo sve ono što je karakteristika nadnacionalne korporatokratske hegemonije, i što je vrlo konkretna imperijalna pretnja lokalnom, regionalnom, pa i širem miru i demokratiji u bližem i širem okruženju na tipovanom području. Poseban je problem tako lagerovano vojno naoružanje, radioaktivna i druga municija, hemijska i druga eksplozivna sredstva, ali i graditeljski i vizuelno nimalo atraktivne ni privlačne fizičke strukture, koje kontaminiraju ogroman prostor na kojem su locirane, pa i onaj uže i šire gravitirajući volumen. Osim toga, ove militantne tvorevine sa dugovečnim, fizičkim strukturama ograđene su kombinovanim i vizuelno deprimirajućim oblicima i potezima ograda, kao što su zatvorski neugledni i depresivni visoki stubovi, bodljikava žica sa osmatračnicama, bunkerima, naoružanom stražom i druge slične prepreke koje slikovito asociraju na simbole koncentracionih logora iz Drugog svetskog rata.

Iz ovakvih fizičkih struktura defakto zrači neka neodrživa i čak retrogradna estetika, militaristički dizajn i psihoza straha koje samo dodatno potenciraju depresivna i retrogradna militantno determinisana morfologija, memorija, geografija, identitet i struktura novokomponovanog militarističkog "humanizma". Dakako, taj oblik "humanizma" nikako nije u funkciji optimističkih poruka za dobrobit lokalnih zajednica, pa i celokupnog čovečanstva. Naročito nije u funkciji stvaranja boljih i humanijih gradova u bližem i širem okruženju, jer iz njega zrače pseudourbane tvorevine koje su temelj pseudodemokratskog nametanja imperijalnih korporativnih interesa i aktivnosti.

U ovom kontekstu, prepoznatljiva je korporativna hegemonija koja kroz centralizovano odlučivanje utiče na identitet, kapacitete i oblike urbanih struktura i zato ona često jeste u funkciji političkih i drugih manipulacijskih namera na lokalnom, kao i geostrateških interesa na globalnom planu. Ovi direktni uticaji korporativne hegemonije kroz snagu i logiku korporativnog kapitala odražavaju se na urbanizaciju i arhitekturu, i ustvari otkrivaju i usmeravaju njen pseudodemokratski, pseudourbani i jednostrani profiterski koncept i kontekst. Njeni bogati naručioci i odabrani kreatori interesno se povezuju u spregu koja je u funkciji specifične artikulacije i afirmacije, posebno korporativno-poslovne arhitekture u sedištu korporacije, i posebno korporativno-militarističke pseudoarhitekture na udaljenom terenu van sedišta njenog naručioca. I jedna i druga, generisane su logikom profita i posebnostima koje diktiraju njihovi investitori.

Znači, pomenuta arhitektura i pseudoarhitektura se kroz široku lepezu tehnoloških postupaka i mogućnosti manifestuju u različitim pojavnim formama sa imperijalističko-korporativnim podtekstom. Na to ukazuju i rani primeri izgradnje novih gradova u francuskim kolonijama 1900-1930. Naime, u kontekstu geostrateških interesa francuske kolonijalne politike, vidljivo je kako njena intervencija u stvarnosti uništava lokalnu ekonomiju, "povećavajući jaz između bogatih i siromašnih, udaljavajući domorodačko stanovništvo od njihovih kulturnih tradicija. Nastojeći da zaustave razvoj lokalne kulture, francuske tehnokrate su osigurale zavisnost od francuskih usluga, tržišta i tehnologija" kako to ističe Nan Elin.

Primer Bondstila kao militarističke tvorevine pod plaštom "humanosti" pokazuje da su iste nastale na prečac (15.06.1999.-15.10.1999.) kao hegemonistička reakcija na unapred tipovanom i osvajački zauzetom delu državotvornog područja koje je daleko van sedišta spoljnih imperijalnih naručilaca, zaštitnika i izvršilaca. Kako je ovde reč o pseudotvorevinama koje predstavljaju smeštajne kapacitete za veće formacije vojnika i naoružanja, za radioaktivnu i drugu bojevu municiju, te radioaktivna, hemijska, eksplozivna i druga nevidljiva eksploatatorska sredstva, jasno je da one predstavljaju nesaglediv ekološki izazov i pretnju užem i širem okruženju.

Naravno, u konekstu održivih stremljenja u prevazilaženju nastalih problema, jasno je da uz istaknute složene probleme pseudotvorevina kao štetnih surogata industrijskog, urbanog i imperijalnog postindustrijskog društva, gradograditelji ne smeju saučestvovati u legalizaciji pseudodemokratskih, pseudourbanih i antiekoloških tvorevina. Njihova je obaveza da ulože napor i ustanove savremenu "3D" urbanističku terminologiju i zakonsku regulativu, zatim moraju naći način da zaustave pseudodemokratsko marginalizovanje ljudskih prava i sloboda i posledične pseudourbane zločine, takođe moraju svojim činjenjem ili nečinjenjem priznati svoje (ne)posredno participiranje u tome, ali moraju pronaći i uzroke ovih zločina, i moraju se odupreti alarmantnoj stopi njihovog rasta kako je to još 60-tih godina 20. veka istakao i Konstantinos Doksijadis u Deloskoj povelji i svojim delima.



Prof. dr Velimir Lj. Ćerimović